
Bijedne priče
Gjalskijeve Bijedne priče (1913) donose zbirku kratkih proza koje pod povećalom promatraju tihu bijedu i krhku nadu “malih” ljudi; elegancija stila i blaga ironija razotkrivaju sukob želje, dužnosti i smisla dostojanstva.
Bijedne priče Ksavera Šandora Gjalskog (Sveukupna djela, Serija II, svezak IV) otvaraju ciklus pripovijedaka koje se, od uvodnog “Pristupa” do završnog “Uzda(h)a života”, kreću od intimnih žrtava do tihe pomirenosti.
Sadržaj knjige pokazuje Gjalskog u najboljem izdanju: u središtu su skromni životi – gradska dvorišta s brojevima bez imena, seoske kuće i saloni u kojima je važnije što se prešuti nego što se kaže. Motivi smrti i sjećanja (svijećica na grobu), neuzvraćene ili zakašnjele nježnosti, srce koje “puca” bez svjedoka, vječna petlja navike (perpetuus), pitanja bez lakog odgovora (“Zašto?”) i religiozni, gotovo liturgijski trenutci (“Na veliki petak”) grade luk od boli prema tihoj spoznaji.
Gjalski piše suzdržano i prozirno: kratke, ritmične rečenice, miran ton i psihologija koja se otkriva u gesti, pogledu, jednoj presječenoj rečenici. Nema velikih obrata; napetost izvire iz unutarnjeg života likova i iz sudara želje s obavezom, intime s “što će reći ljudi”. Svaka pripovijetka ima jasnu kompoziciju i preciznu poantu, ali pouka nikad ne podiže glas. Autor je majstor ambijenta: gradsko dvorište s brojem 15 postaje mala pozornica svijeta; seoska svakodnevica otkriva pukotine iza urednih navika; blagdan, šapatom i tišinom, pokazuje što ostaje kad riječi izostanu.
Ova knjiga je za čitatelje koji cijene klasike što ne moraliziraju nego osvjetljavaju: za one koji vole kratku formu, finu psihologiju i empatiju prema “malim” životima. Idealna za čitanje u odlomcima — svaka je priča zaokružena cjelina — i za razgovor o trajnim temama: dostojanstvu, gubitku, navici, nadi i smislu koji pronalazimo i kad svijet šuti.
Jedan primjerak je u ponudi
- Žig knjižnice





