Vlatko Pavletić
Vlatko Pavletić (Zagreb, 2. prosinca 1930. – Zagreb, 19. rujna 2007.), hrvatski akademik i privremeni predsjednik RH, teoretičar književnosti, esejist, kritičar i političar.
Pučku školu i gimnaziju polazio je u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1955. godine diplomirao je hrvatski jezik i književnost, a 1975. doktorirao s disertacijom Stablo Ujevićeve poezije.
Radio je kao urednik u "Vjesniku", direktor drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (1958. – 1960.), glavni urednik izdanja Matice hrvatske (1965. – 1972.). Uređivao je kulturnu rubriku "Vjesnika", "Vjesnika u srijedu", "Telegrama" i časopise "Izvor", "Krugovi", "Republika", "Literatura" i "Kritika" u razdoblju od 1949. do kraja 1971. u neprestanom kontinuitetu.
U "Krugovima" je 1952. objavio esejistički manifest Neka bude živost čiji je naslov bezbroj puta citiran, kao i naslov članka iz 1952. - Put zvan tolerancija.
Od 1960. docent, a potom redoviti profesor književnosti na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je predavao književnost jugoslavenskih naroda, velika djela svjetske književnosti i semiotiku književnosti.
U međuvremenu je godinu dana proveo u Parizu na studijskom boravku, a prethodno tri mjeseca u Italiji. Rezultat su toga članci, eseji i studije te knjiga Baudelaireovi cvjetovi zla i Djelo u zbilji.
Bio je član uredništva biblioteke "Pet stoljeća hrvatske književnosti", a pokrenuo je i uređivao integralnu biblioteku poezije, s autentičnim glasom pjesnika na gramofonskoj ploči "Arion", knjižnicu temeljnih djela kulture "Prometej" i seriju "Zlatna knjiga" u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, gdje je osim toga uredio nekoliko stotina knjiga naših i stranih pisaca od 1964. do 1972. Glavni je urednik fundamentalnih knjižnica "Stoljeća hrvatske književnosti" i "Vrhovi svjetske književnosti". Sastavio je kritičke panorame, preglede i antologije: "Hrvatska moderna", Sarajevo, 1960.; "Život pod reflektorima" (antologija suvremene hrvatske drame), Zagreb, 1961.; "Hrvatski pjesnici između dva svjetska rata", Beograd, 1963.; "Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća", Zagreb, 1965.; "Zlatna knjiga hrvatskoga pjesništva", Zagreb, 1970., 1971. i 1990.
Pokrenuo je i u dugom razdoblju uređivao biblioteku "Ključ za književno djelo" u "Školskoj knjizi". Članom DHK-a postao je 1951. godine kad je bio i tajnik društva. Član je Matice hrvatske i PEN kluba, a od 1987. također član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u kojoj je šest godina bio potpredsjednik, a prije toga tri godine tajnik Razreda za književnost. Godine 1997. dobio počasnu diplomu Bugarske akademije znanosti. Pojedini su mu tekstovi prevedeni na poljski, ruski, češki, bugarski, engleski i francuski jezik.
Od 1965. do 1967. bio je član Gradskog komiteta SK Zagreb, ali je izbačen iz Komiteta i partije kao hrvatski nacionalist zbog Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika kojoj je jedan od sastavljača.
Godine 1972. uhićen je sa skupinom dužnosnika Matice hrvatske (Tuđman, Đodan, Veselica, Gotovac i dr.) i zatim osuđen na godinu i pol strogog zatvora kao hrvatski nacionalist, zbog "pokušaja rušenja i promjene državnog uređenja". Kao spomen na taj zloguki dan osnovao je s kolegama, suborcima, utamničenicima udrugu "11. siječnja 1972." čiji je prvi predsjednik izabran na četiri godine.
Od 1990. obnaša niz političkih i kulturno-političkih dužnosti; uz ostalo je bio umjetnički direktor "Jadran filma" i zamjenik predsjednika Vijeća za telekomunikacije. Od 1995. je član Predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice do 2000. godine. Sudjelovao je u proslavi izgradnje Svetišta Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu, 1. rujna 1996. kada je rekao: “Danas se dovršuje zavjet Hrvatskog sabora” iz 1739. godine.
Za svoj je dugogodišnji rad kao javni, kulturni i politički djelatnik bio nagrađivan. Nositelj je niza najviših državnih odlikovanja, a 2003. mu je dodijeljena nagrada "Zlatni grb" što ju je utemeljio Hrvatski sabor za zasluge u razvijanju parlamentarne demokracije i tolerancije. Matica hrvatska, 2008. godine, postumno mu je dodijelila novoustanovljeno Odličje grofa Draškovića.
Titles in our offer
100 djela književnosti jugoslavenskih naroda
Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika
Material zur Geschichte der Erklärung (1967-1997). Dritte überarbeitete Auflage. Die Broschüre wurde anlässlich des dreißigsten Jahrestages der Veröffentlichung der Erklärung gedruckt.
Goran, njim samim
Muški život - Hermeneutičko čitanje Matka Peića
Peić ist einer der hervorragendsten literarischen Stilisten, das heißt ein hervorragender Meister der Sprache, dessen Stil unwiderstehlich suggestiv, dicht und verzweigt und doch prägnant ist.
Pet stoljeća hrvatske književnosti #135 - Ivan Goran Kovačić
Fünf Jahrhunderte kroatischer Literatur (PSHK) ist das größte Verlagsprojekt in der Geschichte der kroatischen Literatur.