Pustinja

I u Pustinji, jedanaestoj knjizi pjesama Milka Valenta, uočljiv je poetički rast, osobito u bogatstvu fakture stiha koja usputno nastoji revitalizirati u svakom mogućem smislu poticajan prostor već pomalo zanemarenog područja metafore u suvremenom hrvatskom pjesništvu. Taj poetički rast u Pustinji, iznimno svjež i transparentan, vidljiv i u odabiru tema i u zrelosti njihova tretiranja, Milko Valent uporno njeguje u poetskoj izvedbi kao nemirenje s postignutim već gotovo četrdeset godina plodonosnim kontinuiranim pisanjem i objavljivanjem pjesama. U Pustinji, novoj knjizi pjesama ovog produktivnog autora, taj je rast dodatno protkan intrigantnom sumnjom u takozvani jaki ego koji, najčešće prividno, emitira svaki ''lirski subjekt'' boreći se - u svojoj želji za postizanjem slike cjeline svijeta - s krhkoću i nepostojanošću tog istog svijeta u kojemu živi i u kojemu nastoji ne samo živjeti, već ga istodobno i hrabro pjesnički oblikovati, poetski plodno promišljati. Zapravo, Pustinja je knjiga pjesama koja intrigantno dijagnosticira - osobito u svojim ''brzim'' odlomcima - već ozbiljno traumatiziranu psihu suvremenog čovjeka koji, često nesiguran, krhak, zbunjen i nemoćan, usred sve žešće shizofrenije globalizirane banalnosti nastoji, koliko je to moguće, dostojanstveno živjeti.