Slavuji i šišmiši
Slavuji i šišmiši (1990.), posljednji roman Mirka Božića smješta radnju u urbano okruženje riječkog kazališta prvih poratnih godina. Ovaj "roman s ključem" suptilno evocira stvarne ličnosti, poput Miroslava Krleže i Vladimira Bakarića, te samog autora.
Priča prati skupinu kazališnih umjetnika – glumaca, redatelja i pisaca – koji se bore za umjetničku slobodu pod pritiskom političke ideologije. Glavni lik, mladi redatelj, nastoji postaviti predstavu koja izaziva društvene norme, ali nailazi na otpor partijskih moćnika koji, skriveni iza kolektivističke retorike, manipuliraju i guše individualnu kreativnost. Roman razotkriva licemjerje i spletke unutar kulturne elite, gdje se uzvišeni ideali sukobljavaju s praktičnim kompromisima. Kroz likove, Božić prikazuje napetost između umjetničkog integriteta i političke lojalnosti, dok se pojedinac bori da očuva svoj glas.
Božićev jezik, prožet ikavsko-štokavskim idiomom, donosi autentičnost, dok dijalog i psihološka dubina likova naglašavaju dramu. Iako manje poznat od Kurlana, roman je značajan zbog svoje kritike društvenih pritisaka na umjetnost. Slavuji i šišmiši je melankoličan, ali oštar prikaz borbe za autentičnost u svijetu gdje "slavuji" pjevaju, a "šišmiši" vrebaju u sjeni.
Jedan primjerak je u ponudi
