Nevjesta na otoku

Zbirka „Nevjesta na otoku“ (1939.) zauzima posebno mjesto u hrvatskoj prozi kraja tridesetih godina 20. stoljeća, u razdoblju kada u književnosti sve više jača okretanje unutarnjem svijetu pojedinca i lirskom realizmu. Radnja novela većinom je smještena u mediteranski, otočni ambijent (ponajprije na Hvar i dalmatinsko primorje), koji kod Nizetea nije puka folklorna dekoracija, nego živ prostor prožet svjetlošću, morem, tišinom i melankolijom. U središtu priča nalaze se mali, nenametljivi ljudi — djevojke u iščekivanju ljubavi, osamljene žene, pomorci, starci i mladići suočeni s prolaznošću i neispunjenim željama. Naslovna novela Nevjesta na otoku, kao i ostale priče u zbirci, grade napetost na suptilnim duševnim stanjima, neizgovorenim osjećajima i nježnoj tuzi, a ne na grubim vanjskim zapletima. Nizeteov se stil odlikuje kultiviranom, melodioznom rečenicom, bogatom atmosferom i suosjećanjem prema ljudskoj krhkosti. Zbog svoje lirske profinjenosti i mediteranskog ugođaja, „Nevjesta na otoku“ ostala je najznačajnije prozno ostvarenje ovog autora, čije je djelo desetljećima u domovini bilo nepravedno zapostavljeno zbog njegova poslijeratnog života u emigraciji.