Immanuel Kant

Immanuel Kant (Königsberg, Pruska, danas Kalinjingrad, Rusija, 22. travnja 1724. – Königsberg, 12. veljače 1804.) bio je njemački filozof, jedan od najvažnijih predstavnika prosvjetiteljstva i utemeljitelj kritičke filozofije. Njegovo stvaralaštvo označilo je prekretnicu u povijesti zapadne misli, osobito u teoriji spoznaje, etici, metafizici i estetici.

Cijeli je život proveo u Königsbergu i njegovoj okolici. Studirao je filozofiju, matematiku i prirodne znanosti na tamošnjem sveučilištu, gdje je poslije predavao logiku i metafiziku. Godine 1770. postao je redoviti profesor. Bio je poznat po discipliniranom načinu života, širokim znanstvenim interesima i sustavnom filozofskom radu.

U svojem najvažnijem djelu, Kritika čistoga uma (1781.), istražuje mogućnosti i granice ljudske spoznaje. Razvio je ideju transcendentalnog idealizma, prema kojoj naše iskustvo svijeta oblikuju apriorne forme osjetilnosti i kategorije razuma. Razlikovao je pojave (fenomene), koje možemo spoznati, od stvari po sebi (noumena), koje ostaju izvan granica teorijske spoznaje.

U djelu Kritika praktičkoga uma (1788.) razradio je etiku utemeljenu na dužnosti, slobodi i autonomiji moralnog subjekta. Njezino središnje načelo, kategorički imperativ, zahtijeva da djelujemo prema pravilima za koja možemo htjeti da postanu opći zakon.

Treće veliko djelo, Kritika moći suđenja (1790.), posvećeno je estetici, doživljaju lijepoga i uzvišenoga te svrhovitosti u prirodi.

Među ostalim važnim djelima ističu se Prolegomena za svaku buduću metafiziku (1783.), Utemeljenje metafizike ćudoređa (1785.), Religija unutar granica samoga uma (1793.), Prema vječnom miru (1795.) i Metafizika ćudoređa (1797.).

Kant je u poznatom eseju Odgovor na pitanje: Što je prosvjetiteljstvo? (1784.) istaknuo važnost samostalne uporabe razuma. Njegova filozofija snažno je utjecala na njemački idealizam, modernu etiku, političku filozofiju i suvremenu teoriju spoznaje, a njegova pitanja o znanju, moralu i slobodi ostaju temeljna za filozofiju.