Ljudi sa ponora

Riječ je o jednom od najsnažnijih i najrealističnijih Londonovih djela, nastalom 1902.–1903. godine. London se ovaj put spustio u „ponor“ – sirotinjske četvrti londonskog East Enda (Whitechapel i okolice) u vrijeme krunidbe kralja Eduarda VII.

Prerušen u siromašnog mornara, London je nekoliko tjedana živio kao beskućnik i radnik: spavao je u prenoćištima, radio u radionicama, jeo u pučkim kuhinjama i svakodnevno se susretao s glađu, alkoholizmom, tuberkulozom, dječjim radom i krajnjim očajem. Knjiga je mješavina osobnog izvještaja, sociološke analize i žestoke društvene kritike.

London uspoređuje život engleske sirotinje s uvjetima u kojima žive „niže rase“ u kolonijama i pokazuje kako je najbogatija zemlja svijeta u isto vrijeme stvarala najveći ljudski ponor. Djelo je puno potresnih priča običnih ljudi, snažnih opisa i gorčine prema kapitalističkom društvu koje dopušta takvo poniženje.

Ovo Binizino izdanje iz 1930. godine jedno je od prvih hrvatskih izdanja i danas se smatra antikvarnom rijetkošću. Prijevod je bio vrlo utjecajan u jugoslavenskim socijalno angažiranim krugovima tridesetih godina.