Knjiga odlazaka

Slijedeći književne stope Cortázara (začuđujuća inventivnost, vješte metafore), Pereca (sklonost ka listama i inventurama), Fantea ili Bukowskog (empatija spram slabića i marginalaca, čudaka i usamljenih – kao i sklonost ka žestokom piću), Čolić na poticajan način progovara o migrantskom osjećaju napuštenosti. Dok se osvrće na institucije, administraciju, psihijatre, pisce i žene – koje, iako zauzimaju važno mjesto u knjizi, umjesto sreće donose tek frustraciju i čežnju – njegova pripovijest odzvanja beznadežnim unutarnjim lutanjem onih koji zapravo nikada neće pronaći svoj dom.