Andrićev skriveni teatar

Knjiga razvija tezu da je Andrićevo pripovijedanje zapravo „teatar u prozi“ – da su romani i pripovijetke građeni po pravilima klasične i moderne drame, samo bez scenskih uputa.

Bašović detaljno analizira:

• „Na Drini ćuprija“ kao jedanaestočinski epski teatar s mostom kao stalnom scenografijom i povijesnim događajima kao promjenama svjetla
• „Travnička hronika“ kao drama u tri dijela s konzulima kao klasičnim antagonistima i Davilom kao „režiserom“
• „Prokleta avlija“ kao savršena petočinka tragedija
• pripovijetke „Jelena, žena koje nema“, „Zeko“, „Žeđ“, „Most na Žepi“ kao monodramske forme i „tableau vivant“

Novo u odnosu na prvo izdanje (2014.) jesu poglavlja o Andrićevim neobjavljenim dramama iz rukopisne ostavštine („Smrt u Sinanovoј tekiji“, „Gospođica“ – fragmenti), te analiza „Znakova pored puta“ kao zbirke „scenskih minijatura“.

Bašović koristi suvremenu teatrologiju (Brecht, Peter Brook, Jerzy Grotowski) i pokazuje kako Andrić anticipira teatar apsurda i postdramsko kazalište. Knjiga je bogata shemama, tablicama činova, usporedbama s Shakespeareom, Čehovom i Beckettom.