Đurđevak

Mali Voranc živi u siromašnoj kući s strogim ocem i nježnom majkom. Na kraju polja leži mračna uvala zvana Pakao – strašilo puno bodljikavih grmlja, zmija i duhova, gdje nitko ne ulazi. Otac naredi dječaku da tamo odgoni stoku, ali Vorenc, prestravljen pričama o vješticama i vukovima, ne usudi se i laže da je stoku izgubio. Otac otkrije prijevaru i grubo ga kazni remenom, ostavljajući ga s gorčinom i sramom.

Sutradan majka, slaba i bolesna, uzdiše za lijepim đurđevcima iz tog Pakla – cvijećem koje simbolizira prolaznost proljeća i nade. Srce dječaka se slomi: unatoč strahu koji ga grize, odluči se vratiti u uvalu. Drhtureći, probija se kroz trnje, bori se sa sablastima u mašti, ali ljubav prema majci pobjeđuje. Ubrano cvijeće donosi kući, gdje ga majka primi s osmijehom i poljupcem, bez riječi hvale – samo toplinom koja liječi rane.

Pripovijetka istražuje kako ljubav majke prevladava nad strahom i siromaštvom, simbolizirajući dječačko odrastanje kroz patnju i žrtvu. Voranc koristi realistički jezik s dijalektom, opisima prirode i unutarnjim monologom, stvarajući emotivnu sliku ruralnog života 1920-ih. Kao dio zbirke o djetinjstvu, podsjeća na nevinost izgubljenu u borbi za opstanak.