Henryk Sienkiewicz

Henryk Adam Aleksander Pius Sienkiewicz (Wola Okrzejska, 5. svibnja 1846. – Vevey, Švicarska, 15. studenoga 1916.) bio je poljski književnik, novinar i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1905. godine, jedan od najistaknutijih predstavnika poljskoga realizma. Studirao je u Varšavi, a književnu karijeru započeo novinskim člancima, feljtonima i pripovijetkama. Putovanja Europom, Sjedinjenim Američkim Državama i Afrikom obogatila su njegov književni izraz i tematski raspon.

Sienkiewicz je književnu slavu stekao povijesnim romanima koji povezuju nacionalnu povijest, pustolovinu, ljubav i moralne vrijednosti. Njegovo najpoznatije djelo, Quo vadis (1896.), smješteno u doba rimskoga cara Nerona, prikazuje progone prvih kršćana i sukob poganskoga svijeta s kršćanskim idealima. Roman je preveden na brojne jezike i višestruko ekraniziran.

Posebno mjesto u njegovu opusu zauzima povijesna trilogija Ognjem i mačem (Ogniem i mieczem, 1884.), Potop (Potop, 1886.) i Gospodin Wołodyjowski (Pan Wołodyjowski, 1888.), posvećena burnoj povijesti Poljsko-Litavske Unije u 17. stoljeću. Značajni su i romani Bez dogme (Bez dogmatu, 1891.), Obitelj Połaniecki (Rodzina Połanieckich, 1895.), Križari (Krzyżacy, 1900.) te pustolovni roman za mlade Kroz pustinju i prašumu (W pustyni i w puszczy, 1911.).

Njegove pripovijetke, među kojima se ističu Svjetioničar (Latarnik), Janko Glazbenik (Janko Muzykant) i Sachem, obrađuju društvenu nepravdu, siromaštvo i sudbinu pojedinca.

Sienkiewicz je bio istaknuti zagovornik poljskoga nacionalnog identiteta u razdoblju kada Poljska nije postojala kao samostalna država. Tijekom Prvoga svjetskog rata sudjelovao je u organiziranju humanitarne pomoći poljskom stanovništvu. Umro je u Švicarskoj, a njegovi posmrtni ostatci preneseni su 1924. u Varšavu. Njegovo književno nasljeđe obilježavaju epska širina, pripovjedačka vještina, domoljublje i univerzalne humanističke vrijednosti.