Bachovi husari i Ilirci: sjećanja iz mojih profesorskih godina u Hrvatskoj (1853–1867)
„Bahovi husari i Iliri” je autobiografsko delo slovenačkog pisca Janeza Trdine, u kojem autor opisuje svoje iskustvo profesora u Hrvatskoj u periodu Bahovog apsolutizma (1853–1867).
Knjiga pruža uvid u političku i društvenu klimu tog vremena, obeleženu pokušajima germanizacije i centralizacije od strane bečkih vlasti.
Trdina detaljno opisuje kako su strani nastavnici, često iz Slovenije, Češke, Poljske i Tirola, slani u hrvatske škole s ciljem potiskivanja hrvatskog jezika i identiteta. Ovi „Bahovi husari“, kako ih autor naziva, poslužili su kao instrumenti bečke politike za suzbijanje nacionalne svesti kod Hrvata.
Kroz sećanje Trdina analizira i odnos slovenačkog i hrvatskog naroda, ističući sličnosti i razlike u njihovim reakcijama na političke pritiske. Posebnu pažnju posvećuje jezičkim pitanjima, naglašavajući važnost očuvanja maternjeg jezika kao temelja nacionalnog identiteta.
Sadržaj:
- Predgovor: Tone Potokar – Varaždin – germanizovana hrvatska gospoda – prvi izveštaji Bahovih husara
- U srcu Hrvatske – Ilirski svećenici, primjer domoljublja, napretka i karaktera – Ogroman značaj ilirizma za duhovni rast i napredak hrvatskog naroda – Bah hoće birokratijom da germanizuje Hrvate
- Hrvatska Rijeka i Riječka gimnazija – Učitelji slavenskog i nemačkog jezika u riječkoj gimnaziji
- Štefan Vidić, direktor riječke gimnazije
- Školski nadzornik DR. Anton Jarc
- Azbučni pregled ličnosti
Angeboten wird ein Exemplar
