Ravnodušni ljudi
Roman prati propadajuću rimsku građansku obitelj Ardengo kroz nekoliko dana: udovica Mariagrazia, ljubavnik Leo, sin Michele i kći Carla – svi zarobljeni u apatiji, lažima, seksualnoj manipulaciji i moralnoj ravnodušnosti.
Ravnodušni ljudi je debitantski roman Alberta Moravije, objavljen 1929., koji je odmah postao senzacija i smatra se jednim od ključnih djela talijanskog 20. stoljeća te pretečom egzistencijalizma i neorealizma.
Radnja se odvija u Rimu, u kući obitelji Ardengo, tijekom samo nekoliko dana (uglavnom dva-tri). Obitelj je na rubu financijskog sloma – kuća je hipotecirana, imetak propada. Udovica Mariagrazia, još uvijek privlačna ali već u godinama, održava dugogodišnju vezu s Leom, ciničnim, materijalističkim i nemoralnim muškarcem koji je nekad bio ljubavnik obiteljske prijateljice Lise. Leo sada gubi interes za Mariagraziju i počinje zavoditi njezinu kćer Carlu, 24-godišnju djevojku koja se osjeća zarobljenom u dosadnom, praznom životu i sanja o "novom početku" – pa pristaje spavati s Leom na svoj rođendan kako bi "nešto promijenila".
Michele, sin obitelji, idealist i intelektualac, svjestan je cijele prljavštine situacije – majčine ponižavajuće veze, Leove manipulacije, sestrine odluke – ali je paraliziran ravnodušnošću i nesposobnošću za djelovanje. Njegovi bijesni monolozi i pokušaji "junačkog" čina (npr. suočavanje s Leom ili pokušaj zavođenja Lise) završavaju u apsurdu i nemoći. Svi likovi su "ravnodušni": ne osjećaju pravu ljubav, mržnju, sram ni grižnju savjesti – samo mehanički prolaze kroz lažne geste, seksualne igre i materijalne kalkulacije.
Moravia nemilosrdno secira propast talijanske građanske klase u doba uspona fašizma: moralno truljenje, odsutnost autentičnih vrijednosti, dominaciju novca i seksa kao jedinih pokretača. Roman je kritika buržoazije koja je izgubila svaku vitalnost i sposobnost za pobunu ili promjenu. Stil je suh, precizan, s dugim introspektivnim pasažama koje pokazuju unutarnju prazninu likova.
Ravnodušni ljudi najavljuje glavne motive cijelog Moravijina opusa: otuđenost, nemogućnost prave komunikacije, erotsku opsesiju kao bijeg od praznine i egzistencijalnu apatiju. Djelo je utjecalo na kasniju europsku književnost (Camus, Sartre) i ostaje snažan portret "vremena ravnodušnosti".
One copy is available
