Dekameron

Dekameron (1353.) jedno je od najvažnijih djela europske književnosti i remek-djelo talijanske proze. Smatra se začetnikom moderne novelističke književnosti i najznačajnijim djelom ranog humanizma.

Radnja je smještena u Firencu 1348. godine za vrijeme strašne epidemije crne kuge. Sedam mladih žena i tri mladića iz plemićkih obitelji bježe iz grada u osamljenu vilu u okolici. Da bi prekratili vrijeme, dogovaraju se da svaki dan svatko ispriča po jednu priču. Tako nastaje 100 novela tijekom deset dana (otud i naziv Dekameron = desetodnevnica).

Priče su izuzetno raznovrsne: od tragičnih ljubavnih priča, komičnih spletki i prevara, preko erotskih zgoda, satiričnih priča o pokvarenim svećenicima i redovnicima, pa sve do filozofskih i poučnih pripovijesti. Boccaccio crpi motive iz antičke književnosti, srednjovjekovnih fablija, usmene predaje, ali i stvarnog života.

Najpoznatije su priče o Griselidi, o Federigu i njegovu sokolu, o Andreucciju iz Peruge, te brojne šaljive priče o prevarenim muževima i lukavim ženama. Djelo slavi ljudsku pamet, vitalnost, užitak u životu i tjelesnu ljubav nasuprot srednjovjekovnom asketizmu i crkvenom licemjerju.

Boccaccio je napisao Dekameron realističnim, živim i razgovornim jezikom, uvodeći građansku svakodnevicu u visoku književnost. Njegovi likovi su punokrvni ljudi sa svim vrlinama i manama – lukavi, pohlepni, hrabri, zaljubljeni ili osvetoljubivi. Time je znatno utjecao na kasnije pisce poput Chaucera (Canterburyjske priče), Shakespearea, Molièrea i mnogih drugih.

Djelo je zbog svojih slobodnih tema više puta bilo zabranjivano i stavljano na Index librorum prohibitorum, ali je ipak opstalo kao jedno od najčitanijih klasika. Danas se smatra ključnim prijelaznim djelom iz srednjeg vijeka u renesansu – veselim, mudrim i neustrašivim slavljem ljudske prirode.