
Imam ti nešto reći
Prema rečima mnogih kritičara, roman Hanifa Kureišija „Imam nešto da ti kažem“ vratio se istom intenzitetu koji je imao u svom prvom romanu „Buda iz predgrađa“.
Mnoštvo likova, posebno sporednih koji su uvek davali specifičnu živost njegovim romanima – Indijci, Pakistanci i Englezi – ponovo predstavljaju njegov glavni kadar. Njegovo pisanje je snažno zasnovano na solidnom zapadnom obrazovanju, a tematski nije usmereno na sudare već na koegzistenciju u spletu civilizacijskih veza. To će najtačnije ilustrovati jedna od Kureišijevih/Džamalovih rečenica: „Pakistanci su oduvek smatrani društveno neprilagođenima, loše obučenima, ludo religioznima i ugnjetavanima, a onda je postalo jasno koliko same manjine – ili bilo koji drugi autsajderi – mogu postati, uz pravi marketing, moderni i moderni kada se popnu na društvenoj hijerarhiji.“ Probleme kontrakulture i intelektualnog levičarstva sedamdesetih, tačerizma osamdesetih, uspon islamskog fundamentalizma, beskrupuloznost liberalizma i sjaj i bedu Blerovog projekta „kul Britanije“ Kureiši redovno ilustruje briljantnim i neočekivanim kombinacijama.
Jedan primerak je u ponudi





