Plavi različak

Priče kao iskre vremena, trenutci zarobljeni u riječima, svjedoče o malim životnim događanjima koje vrijeme kao nijemi promatrač sprema u beskrajnu košaru trajanja. Kada progovaraju o prolaznosti života kroz prepoznatljive životne slike, nedvojbeno nas podsjete na sveprisutnost prolaznosti, na činjenicu da vrijeme uvijek kuca istim ritmom i željeli mi to ili ne, ono prolazi i ništa nas ne pita, ne traži nikakva objašnjenja, ne osuđuje, ne raspravlja s nama, jednostavno ide dalje… U poglavlju „Prolaznost“ jasno se progovara o tom najočitijem i najbolnijem aspektu života. Ushit s početka života, energija zanosa i neopterećenost vremenom, za koje se misli da ga ima na pretek, polako se topi i prerasta u borbu s tim istim vremenom ne bi li se nekako usporio njegov korak ako se već ne može zaustaviti. Oslikavajući našu stvarnost, našu sadašnjost, trenutke postojanja koji su nedavno prošli ili još traju, priče nam daju uvid u samoga sebe, u svoje bližnje, u sveprisutnost života u kojem se nalazimo i čiju prisutnost ponekad nedovoljno primjećujemo i osjećamo. U poglavlju „Stvarnost“ one opisuju aktualna svakodnevna događanja stavljajući ih pred nas kao vlastiti odraz u ogledalu. Tako su ti događaji kao slike zaustavljeni u trenutku, otrgnuti od neumorna jednolična hoda vremena, otrgnuti od prolaznosti. To nam daje mogućnost da ih bolje sagledamo i naučimo životne lekcije zapisane u njima.