Točka poraza
“Zašto u našoj obitelji ljudi umiru češće nego u drugim obiteljima?" pitala je Anđelka, a odgovor je bio da to samo Bog zna, ali da se ne bi čudila da je za sve kriv Wendigo, kanibal ledenog srca, a možda i neki zloduh, koji obožava jesti ljudsko meso...
Kad je došla u domovinu svojih predaka, u razdoblju koje je za nju bilo sezona u paklu, susrela se s jezom i sa zadahom truleži i smrti. Wendigo je postao Anđelkin osobni pojam duha rata, njena osobna lozinka za ulazak u svijet kanibalske politike koju se nije smjelo olako svesti na neki tamo “bratoubilački rat“ na egzotičnom terenu zapadnog Balkana, nego ju je trebalo shvatiti iz odnosa moći na malo široj karti svijeta. Jer tako to ide: prvo se ne vidi ništa, a onda, tobože niotkud u nosnice prodre smrdljivi dah divova svjetske politike – stoljetni smrad njihovog krvoločnog apetita za topovskim mesom.
Malotko zna: nekoć ljepotica, mitska Meduza zapravo je bila silovana. Malotko zna i da je bila trudna kad ju je njezin ubojica, Perzej, obezglavio. Pa ipak, njega se tisućljećima percipira i slavi kao junaka, nju se pak prezire kao čudovište. Mitovi su konstitutivni elementi u temeljima kulture i oblikuju mentalitet pa i individualno i kolektivno nesvjesno – možda napose oni njihovi dijelovi koji su uglavnom prešućivani ili potisnuti. Ali potisnuto se, znamo (li?), uvijek iznova vraća, silovane žene pretvaraju se u „meduze“, a silovatelji i ubojice nerijetko u percepciji javnosti (p)ostaju „bogovi“. Ili ugledni visokopozicionirani vojni dužnosnici.
Dva primerka su u ponudi
