Moja Afrika

»Kada mi je bilo dvadeset godina, rekla sam sebi: što god se dogodilo, nikada neću postati spisateljica, ne želim se svesti na suhe mrlje tinte na papiru. Želim putovati, plesati, upoznavati ljude. Tek kada sam morala napustiti svoju afričku farmu, pisanje je postalo moj poziv. Kad sam uoči prvoga svjetskog rata prvi put došla u Keniju, odnosi između bijelaca i crnaca bili su izvrsni. Često sam bila sama, ali kuću nikad nisam zaključavala. Odlazila sam na safarije desetke milja udaljene od najbližeg bijelca. Voljela sam domoroce i oni su imali povjerenja u mene, Sviđala mi se ona atmosfera, nikada se nisam osjećala bolje.«

Za Blixen je Afrika utjelovljenje nadahnuća, dočarala nam je njezinu prirodu, boje, stanovnike; ljubav se s mistikom prirode stopila u idiličnu sliku Afrike. Tu je upoznala pravu prirodu drevnih vremena, iskonsku narav čovječanstva, upoznala je raj i onda bila iz njega prognana. Za razliku od većine bijelaca, susret s crnim kontinentom nije doživjela kao sukob. Opisujući taj susret, napisala je: »Bijelci se većinom bore da bi se zaštitili od nepoznatog i nasrtaja sudbine. Crnci prijateljuju sa sudbinom jer su neprekidno u njenim rukama; ona im je donekle dom, prisna tama njihovih koliba, duboki kalup njihova korijenja.«