Marko Marulić

Pjesnik i prozni pisac (Split, 1450-1524), »otac hrvatske književnosti«, tvorac prvog epa na hrvatskome jeziku, kanonski pisac kršćanske književnosti i književnosti europskoga humanizma.

♦ ♦ ♦

»Marko Marulić jedan je od najčitanijih autora europske protureformacije i u svoje doba bio je doslovno svjetski pisac, dakako na latinskom jeziku. On je svojevrsni simbol, kontinentalni simbol epohe. Sveti Franjo Ksaverski kao misionar na Dalekom istoku nosi sa sobom samo dvije knjige, Bibliju i Marulićevu Instituciju« (Marko Grčić, telegram.hr, 23.03.2016)

♦ ♦ ♦

»Marulić, Marko (Marulus, Marcus, 1450–1524). Nakon humanističkog školovanja u rodnom Splitu, vjerojatno je studirao u Italiji, a kasnije u Splitu obavljao različite komunalne službe, i povremeno putovao u Veneciju i Rim. Pisao je na latinskom, hrvatskom i talijanskom jeziku, ostvarivši golem i utjecajan opus. Brojna djela na latinskom jeziku obuhvaćaju duhovne pjesme, poslanice, elegije, himne i epigrame, a izuzetan su uspjeh doživjeli prozni spisi religijskoga, poučnoga i teološkoga usmjerenja, među kojima su Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca (De instutione bene vivendi per exempla sanctorum) i Evanđelistar (Evangelistarium), vrlo često pretiskivani i prevođeni na mnoge jezike. Na latinskome je napisao i ep Davidijada (Davidias), zasnovan na biblijskoj priči o kralju Davidu, a oblikovan po uzoru na Vergilija i rane kršćanske pjesnike. Odlikuje se uspjelom uporabom tradicionalnih sredstava epskog izraza, dotjeranim stihovima i autentičnim slikovitim opisima, pa se smatra jednim od najboljih kršćanskih epova europskoga humanizma. Domoljubna raspoloženja očituju se u Molitvi suprotiva Turkom. Na hrvatskom jeziku napisao je i biblijsku poemu Suzana, znatan broj nabožnih, marijanskih i moralističkih pjesama, nekoliko domoljubnih i zabavnopoučnih pjesama te temeljno djelo stare hrvatske književnosti, ep Judita, zbog kojega je prema općem mišljenju zaslužio naslov »oca hrvatske književnosti«. To je, naime, prvo opsežno pjesničko djelo na hrvatskom jeziku, složene kompozicije i uspjele uporabe tradicionalnih sredstava epske tehnike, slojevita značenja, podložnog različitim tumačenjima, a oblikovano uspjelim dvostruko rimovanim dvanaestercima, stihovima koji se oslanjaju na autohtonu hrvatsku pjesničku tradiciju. Zbog izuzetnog smisla za književno oblikovanje i slikovitost izraza, i zbog uspjele kompozicije i mnogostruke simbolike koja u mitsku prapovijest projicira i suvremena pitanja, ep nije samo najstarije nego i jedno od vrhunskih ostvarenja cjelokupne hrvatske književnosti, a može se mjeriti s najboljim svjetskim književnim ostvarenjima toga vremena« (Milivoj Solar, Književni leksikon, 2. izd., str. 298-299).