Dnevnici, 2. svezak: 1912-1914.
Drugi svezak Kafkinih dnevnika obuhvaća ključne godine 1912.–1914. Ovaj svezak je most između ranih skica i zrelih romana, a fragmenti su sirovi, aforistički, puni samopovređivanja, ali i genijalne introspekcije.
Ovi fragmenti, ispisani u noćnim satima između uredskog posla i nesanice, otkrivaju Kafkin unutarnji pakao: "Život je san, a ja sam sanjar koji ne može probuditi."
godina kulminira susretom s Felice Bauer u Berlinu – "djevica u košulji" koja ga hipnotizira, ali i paralizira. Dnevnički monolozi o snatrenju ("Jedna noć u četiri stranice... i sve je gotovo") opisuju pisanje "Presude" kao porođaj: priča o sinovskoj krivnji i očevom sudu, inspirirana Felice. Pisma joj postaju opsesija – "Ti si moja istina, ja sam tvoja laž." Razmišlja o braku kao bijegu od sebe: "Ženidba je spasenje, ali ja sam osuđenik."
donosi putovanja u Rivu i Pariz, gdje se suočava s tjelesnošću: "Tijelo je zatvor, duša je zatvorenik." Snovi o gušćenju, progonu i incestu otkrivaju duboku patnju – očeva sjena dominira, nagovještavajući "Pismo ocu". Židovski identitet se budi kroz posjete sinagogama i razmišljanja o asimilaciji: "Mi Židovi smo duhovi bez tijela." Skice poput "Kineskog zida" najavljuju metafizičke alegorije.
godina, na pragu Velikog rata, donosi mobilizaciju – Kafka se javlja, ali biva oslobođen zbog lošeg zdravlja. Rat vidi kao metaforu svog života: "Svijet se raspada, a ja stojim u ruševinama." Ljubav s Felice se raspada u drugom razdoblju snatrenja, s dozama humora: "Ja sam mrav, ona je planina." Teme: otuđenost, nekomuniciranje, pisanje kao jedini izlaz – "Knjiga mora biti sekira za zamrznuto more u nama."
Jedan primjerak je u ponudi
