Gramatika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika

Tomislav Maretić (1854.–1938.), hrvatski jezikoslovac, slavist i vodeći predstavnik vukovsko-mladogramatičarske škole, objavio je 1899. godine u Zagrebu (Štampa i naklada knjižare L. Hartmana) svoje kapitalno djelo Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Kasnije je izdana i samostalna Gramatika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (treće, nepromijenjeno izdanje 1963., Matica hrvatska, priredili M. Hraste i P. Guberina).

Ovo je najutjecajnija gramatika hrvatskoga/srpskoga jezika u prvoj polovici 20. stoljeća, temelj jezične norme u Kraljevini Jugoslaviji i SFRJ. Maretić je djelo napisao isključivo na osnovi Vuka Karadžića i Đure Daničića, promovirajući istočnohercegovački novoštokavski dijalekt kao jedini standard, bez obzira na hrvatsku tronarječnu tradiciju (čakavski, kajkavski, štokavski). Zato je označena kao "vukovski purizam" i obračun sa zagrebačkom filološkom školom.

Struktura: uvod, glasovi (fonetika i pravopis), oblici (morfologija: imenice, pridjevi, glagoli, zamjenice itd.), tvorba riječi (derivacijske i složene riječi), sintaksa (rečenica, padeži, složene konstrukcije). Uključuje i stilistički dodatak (antibarbarus) s popisom barbarizama i preporukama.

Gramatika je opisna i normativna, s primjerima iz literature (uglavnom Vuk i Daničić), bez šireg uključivanja hrvatske književne baštine. Bila je obvezna u školama i na fakultetima desetljećima, utjecala na standardizaciju, ali i kritizirana zbog zanemarivanja hrvatske jezične posebnosti (npr. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. indirektno reagira na takve norme).

Danas se smatra povijesnim klasikom slavistike, idealna za proučavanje razvoja srpskohrvatskog jezika prije razdvajanja standarda.