Henryk Sienkiewicz

Poljski književnik (Wola Okrzejska, 5. V. 1846 – Vevey, Švicarska, 15. XI. 1916). Studirao pravo, medicinu i filologiju u Varšavi. Publicističku karijeru započeo kao reporter i feljtonist varšavskih novina (1872–77), istaknuo se kao novinar dnevnika Słowo (1882–87). Bio je dopisnik lista Gazeta Polska iz SAD-a (1876–78), potom iz zapadne Europe (1879). Nakon znatna uspjeha povijesnih romana nazvanih Trilogija (Trylogia, 1882–88), stekao je materijalnu neovisnost te putovao u Tursku, Grčku i Italiju (1886), Španjolsku (1888), Zanzibar (1890). Kao poljski domoljub istupao je protiv germanizacijske politike u Velikopoljskoj; 1905. tražio je autonomiju za Poljsku. Za I. svjetskoga rata zbog protupruskih istupa sklonio se u Švicarsku, gdje se posvetio humanitarnomu radu i javnomu djelovanju. – U književnosti se javio kao sljedbenik pozitivizma zastupajući ideje o »organičnom radu« i umjetnosti u službi realizacije te ideje. Debitirao je romanom iz studentskoga života Uzalud (Na marne, 1872) te s nizom uspjelih pripovijedaka i novela iz društvenoga života (Humoreske iz Worszyłłina fascikla – Humoreski z teki Worszyłły, 1872; Skice ugljenom – Szkice węglem, 1880). Nakon povratka iz SAD-a približio se konzervativnim krugovima i posvetio žanru povijesnoga romana. Romani Trilogije imali su funkciju »krijepiti srca«, terapeutski djelovati na zatiranu nacionalnu svijest, podsjećajući na dramatične i junačke epizode iz XVII. stoljeća: roman o poljsko-kozačkom ratu Ognjem i mačem (Ogniem i mieczem, 1883–84), nazivan i »vesternom Istoka«; Potop (1886) o švedskoj najezdi na Poljsku, Gospodin Wołodyjowski (Pan Wołodyjowski, 1888) o tijeku rata i pobjedi Poljaka nad Turcima kod Hotina 1673. Premda su mu romani građeni na konvencionalnoj ljubavnoj fabuli, slojevito razvijaju model povijesnoga romana po uzoru na W. Scotta; privlačnost čitateljstvu zahvaljuju ponajprije humoru i stilističkomu bogatstvu te identifikaciji s junacima lišenima suvišne patetike. Europsku slavu potvrdio je romanom o progonu prvih kršćana u Rimu za Neronove vladavine, Quo vadis (1896), s prepoznatljivim utjecajem modernističke estetike. Ostali značajni romani: Bez dogme (Bez dogmatu, 1891), Obitelj Połanieckih (Rodzina Połanieckich, 1895), monumentalni povijesni roman Križari (Krzyżacy, 1900), svjetski poznat roman za mladež Kroz pustinju i prašumu (W pustyni i w puszczy, 1911). Do danas je ostao u svijetu najpopularnijim poljskim piscem, čija su djela doživjela stotine prijevoda i ekranizacija. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1905.