Prošle godine u Barnetu

Dnevnik dakle dolazi kao dodatak, rezultat čistog radovanja pisanju samom. A Finci ovdje piše, reklo bi se, o svemu, u rasponu od rasprave o vremenu do opisa sportskih i političkih događaja, govori o filmu i književnosti, sjeća se svoje prošlosti i novije povijesti svog Sarajeva.

S iskustvom rata iz devedesetih, naši su životi obilježeni gubitkom. Od 1993. Predrag Finci živi u egzilu, već duže vrijeme je u Barnetu, sjevernom predgrađu Londona. Po mome proračunu, ovaj dnevnik je njegova dvadeset sedma knjiga. Većinu ih je napisao nakon odlaska iz Sarajeva. “Da nisam otišao,” piše, “šetao bih po svom gradu spokojan i veseo, sjedio po kavanama, povazdan “filozofirao” s drugarima i možda nikada svoje knjige ne bih napisao. A možda su sve ove koje napisah iz gubitka i nastale.

"Svaki dan ponavljanje, a uvijek barem malo drukčije. Sve slično, a ipak neka promjena. I kada mi izgleda da je sve isto, nije. I kada mislim da je sve obično, nešto nisam primijetio. Život je uvijek čudo, pa ću o tome koliko budem mogao i znao. U meni odavno živi Rilkeova riječ da je pjesništvo postojanje. Obrćem tu pjesnikovu riječ, pa velim da je i samo postojanje pjesništvo, ljepota, samo je treba svako za sebe osjetiti i razabrati. Svaki dan je čudo. Pisanje dnevnika je bilježenje i promatranje tog čuda. Opisivanje svijeta, svojeg i tuđeg. Od toga započinje, već je započeta ova mala knjiga."