Milan Begović

Begović, Milan (pseudonim Tugomir Cetinski, Xeres de la Maraja, Stanko Dušić), hrvatski književnik (Vrlika, 19. I. 1876 – Zagreb, 13. V. 1948). Na Sveučilištu u Zagrebu studirao prirodne znanosti, u Beču i Italiji romanistiku i slavistiku. U Beču je i diplomirao 1903. Počeo službovati kao suplent 1896. na gimnaziji u Splitu. Dramaturg u Hamburgu u Deutsches Schauspielhaus od 1909., a 1912–15. dramaturg i redatelj u Neue Wiener Bühne u Beču. God. 1915. mobiliziran i do 1919. uključen u vojne službe. Od 1920. u Zagrebu predavao na Glumačkoj školi i pisao kazališne kritike (Novosti, Večer). Od 1927. ravnatelj Drame HNK u Zagrebu, ali je nakon praizvedbe kazališnoga komada Hrvatski Diogenes (1928), napisanog prema romanu A. Šenoe, premješten na gimnaziju zbog aluzija na političke prilike u Hrvatskoj; umirovljen 1932. Sud časti Društva književnika Hrvatske kaznio ga je zbog javnog djelovanja u razdoblju NDH 1945. na vremenski određenu šutnju i gubitak građanskih prava.

Prve književne radove, pjesme, objavio je u zadarskome Narodnom listu 1891. S Lj. Wiesnerom uređivao je časopis Kritiku (1921–22), a s A. B. Šimićem (1923) i A. Bonifačićem (1932) Savremenik. Uredio je i antologiju Hrvatska proza XX. stoljeća (1942–43., 2 sveska). Okušao se u gotovo svim književnim vrstama, a bio je i veoma plodan prevoditelj. Prevodio je poeziju G. Carduccija, G. D’Annunzija, J. W. Goethea i H. Heinea, drame C. Goldonija, P. Calderóna de la Barce, F. Schillera, Goethea, H. Kleista, F. Grillparzera, H. Hofmannsthala, H. Ibsena, O. Wildea, M. Maeterlincka, F. Wedekinda, L. Pirandella, D’Annunzija i dr.

Punu pjesničku afirmaciju ostvario je Knjigom Boccadoro (1900), koja je izišla u jeku moderne, larpurlartističkim, hedonističko-epikurejskim bijegom u svijet snova i erotike. Zbirke pjesama Vrelo (1912) i Izabrane pjesme (1925), te tolstojevski humanističko-pacifistički ciklus Život za cara (1904), nisu više izazivali takva priznanja i pozornost.

Kao dramatičar, pogotovu kao prozaik, Begović ostvaruje trajnije i vrjednije rezultate. Senzibilan artist, teatarski svestrano izobražen, on poznaje suvremenu dramaturgiju i težnje modernoga kazališta, vodi računa o sklonostima publike i nastoji u svojem dramskom stvaranju slijediti aktualna strujanja prihvaćajući i pronalazeći novine u tehnici i tematici. U većini dramskih djela ostaje ipak vezan za variranje ljubavnih odnosa i lika žene. Begovićeve dramatičarske odlike najizrazitije su u dramama Pustolov pred vratima (1926) i Bez trećega (1931). Prva, u kojoj su zamjetljivi odjeci Pirandella i S. Freuda, doživljuje se kao nadahnuta igra mašte i zbilje, podsvijesti, irealnosti i tragigrotesknosti, a druga, napisana prema završnom poglavlju romana Giga Barićeva, temelji se na arhetipskoj temi Odiseja i Penelope te na intimnim psihološkim reakcijama, koje su u tekstu ostvarene iznimnom profesionalnom umješnošću. U važnije Begovićeve dramske ostvaraje valja ubrojiti i realističku dramu iz njegova zavičajnog podneblja Stana Biučića (1909), dvije do tri manje komedije (Menuet, Venus victrix, Biskupova sinovica, sakupljene u knjizi Male komedije, 1921), mistično-religioznu dramu Božji čovjek (1924) i komediju Amerikanska jahta u splitskoj luci (1930), prožetu lirskim akcentima, humornom sjetom i blagom ironijom. Begovićeve su drame uveliko prevođene i igrane u inozemstvu. Napisao je i libreto za operu Ero s onoga svijeta J. Gotovca (1936).

Begovićev prozni rad, koji se odlikuje jezičnom profinjenošću i čitkošću te izrazitom senzualnošću, sastoji se od triju romana, četiriju knjiga novela i više manjih tekstova objavljenih u periodici. Važniji su lirski roman Dunja u kovčegu (1921), u kojem napušta uobičajenu strukturu romana, panoramski roman iz zagrebačkog života Giga Barićeva (1940), smion i izazovan prodor u društvenu i psihološku problematiku građanskog društva, te zbirka novela Kvartet (1936), u kojoj su objavljene antologijske novele Kvartet i Dva bijela hljeba. Posljednjih godina sve više pozornosti pobuđuje Begovićeva humoristično-erotska proza, djelomice okupljena u knjizi Nasmijana srca (1923). U putopisnoj prozi i u esejima o književnicima i kazališnim umjetnicima Begović polazi od osobnih doživljaja koje ne produbljuje ni ne uzdiže na neku univerzalniju razinu, ali im daje svoj osobni estetski pečat.

Ostala djela: Gretchen (1893), Myrrha (1902), Gospođa Walewska (1906), Svadbeni let (1922), I Lela će nositi kapelin (1941), Put po Italiji (1942) i dr.

Citiranje: Begović, Milan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 5. 11. 2023.