Milan Begović
Begović, Milan (pseudonim Tugomir Cetinski, Xeres de la Maraja, Stanko Dušić), hrvatski književnik (Vrlika, 19. I. 1876 – Zagreb, 13. V. 1948). Na Sveučilištu u Zagrebu studirao prirodne znanosti, u Beču i Italiji romanistiku i slavistiku. U Beču je i diplomirao 1903. Počeo službovati kao suplent 1896. na gimnaziji u Splitu. Dramaturg u Hamburgu u Deutsches Schauspielhaus od 1909., a 1912–15. dramaturg i redatelj u Neue Wiener Bühne u Beču. God. 1915. mobiliziran i do 1919. uključen u vojne službe. Od 1920. u Zagrebu predavao na Glumačkoj školi i pisao kazališne kritike (Novosti, Večer). Od 1927. ravnatelj Drame HNK u Zagrebu, ali je nakon praizvedbe kazališnoga komada Hrvatski Diogenes (1928), napisanog prema romanu A. Šenoe, premješten na gimnaziju zbog aluzija na političke prilike u Hrvatskoj; umirovljen 1932. Sud časti Društva književnika Hrvatske kaznio ga je zbog javnog djelovanja u razdoblju NDH 1945. na vremenski određenu šutnju i gubitak građanskih prava.
Prve književne radove, pjesme, objavio je u zadarskome Narodnom listu 1891. S Lj. Wiesnerom uređivao je časopis Kritiku (1921–22), a s A. B. Šimićem (1923) i A. Bonifačićem (1932) Savremenik. Uredio je i antologiju Hrvatska proza XX. stoljeća (1942–43., 2 sveska). Okušao se u gotovo svim književnim vrstama, a bio je i veoma plodan prevoditelj. Prevodio je poeziju G. Carduccija, G. D’Annunzija, J. W. Goethea i H. Heinea, drame C. Goldonija, P. Calderóna de la Barce, F. Schillera, Goethea, H. Kleista, F. Grillparzera, H. Hofmannsthala, H. Ibsena, O. Wildea, M. Maeterlincka, F. Wedekinda, L. Pirandella, D’Annunzija i dr.
Punu pjesničku afirmaciju ostvario je Knjigom Boccadoro (1900), koja je izišla u jeku moderne, larpurlartističkim, hedonističko-epikurejskim bijegom u svijet snova i erotike. Zbirke pjesama Vrelo (1912) i Izabrane pjesme (1925), te tolstojevski humanističko-pacifistički ciklus Život za cara (1904), nisu više izazivali takva priznanja i pozornost.
Kao dramatičar, pogotovu kao prozaik, Begović ostvaruje trajnije i vrjednije rezultate. Senzibilan artist, teatarski svestrano izobražen, on poznaje suvremenu dramaturgiju i težnje modernoga kazališta, vodi računa o sklonostima publike i nastoji u svojem dramskom stvaranju slijediti aktualna strujanja prihvaćajući i pronalazeći novine u tehnici i tematici. U većini dramskih djela ostaje ipak vezan za variranje ljubavnih odnosa i lika žene. Begovićeve dramatičarske odlike najizrazitije su u dramama Pustolov pred vratima (1926) i Bez trećega (1931). Prva, u kojoj su zamjetljivi odjeci Pirandella i S. Freuda, doživljuje se kao nadahnuta igra mašte i zbilje, podsvijesti, irealnosti i tragigrotesknosti, a druga, napisana prema završnom poglavlju romana Giga Barićeva, temelji se na arhetipskoj temi Odiseja i Penelope te na intimnim psihološkim reakcijama, koje su u tekstu ostvarene iznimnom profesionalnom umješnošću. U važnije Begovićeve dramske ostvaraje valja ubrojiti i realističku dramu iz njegova zavičajnog podneblja Stana Biučića (1909), dvije do tri manje komedije (Menuet, Venus victrix, Biskupova sinovica, sakupljene u knjizi Male komedije, 1921), mistično-religioznu dramu Božji čovjek (1924) i komediju Amerikanska jahta u splitskoj luci (1930), prožetu lirskim akcentima, humornom sjetom i blagom ironijom. Begovićeve su drame uveliko prevođene i igrane u inozemstvu. Napisao je i libreto za operu Ero s onoga svijeta J. Gotovca (1936).
Begovićev prozni rad, koji se odlikuje jezičnom profinjenošću i čitkošću te izrazitom senzualnošću, sastoji se od triju romana, četiriju knjiga novela i više manjih tekstova objavljenih u periodici. Važniji su lirski roman Dunja u kovčegu (1921), u kojem napušta uobičajenu strukturu romana, panoramski roman iz zagrebačkog života Giga Barićeva (1940), smion i izazovan prodor u društvenu i psihološku problematiku građanskog društva, te zbirka novela Kvartet (1936), u kojoj su objavljene antologijske novele Kvartet i Dva bijela hljeba. Posljednjih godina sve više pozornosti pobuđuje Begovićeva humoristično-erotska proza, djelomice okupljena u knjizi Nasmijana srca (1923). U putopisnoj prozi i u esejima o književnicima i kazališnim umjetnicima Begović polazi od osobnih doživljaja koje ne produbljuje ni ne uzdiže na neku univerzalniju razinu, ali im daje svoj osobni estetski pečat.
Ostala djela: Gretchen (1893), Myrrha (1902), Gospođa Walewska (1906), Svadbeni let (1922), I Lela će nositi kapelin (1941), Put po Italiji (1942) i dr.
Citiranje: Begović, Milan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 5. 11. 2023.
Naslovi u ponudi
1000 najljepših novela #10-12
Dunja u kovčegu
Begovićs erster Roman, „der beste lyrische Roman“ (J. Bogner) der kroatischen Literatur, ist eine romantische Geschichte, die in einer patriarchalischen, ländlichen Landschaft spielt. Es ist eine Geschichte über die leidenschaftliche Liebe zweier gegensät
Dunja u kovčegu
„Quitte im Sarg“ ist ein Roman von Milan Begović, der sich mit den Themen Liebe, Verlust und Identitätssuche beschäftigt.
Giga Barićeva 1-3
Ein Roman aus Zagrebs Nachkriegsleben.