Pjesme i eseji

Šimić (1898.–1925.), rođen u siromašnim Drinovcima kraj Livna, umro je mlad od tuberkuloze u Zagrebu. Njegovo stvaralaštvo, obilježeno buntom protiv tradicije i intenzivnim doživljajem svijeta, započelo je impresionizmom („Cibaliana“, 1914.), a kulminiralo avangardnim „Preobraženjima“ (1920.), zbirkom od 48 kratkih pjesama u slobodnom stihu, organiziranih simetrično oko tema preobraženja: Boga, ljubavi, smrti i poezije. Pjesme poput „Pjesnici“ i „Opomena“ slave čuđenje svijetom, poetsko stvaranje kao transfiguraciju stvarnosti te empatiju prema patnji drugih („Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“).

Eseji i kritike („Anarhija u umjetnosti“, „O muzici forma“) zagovaraju čistu umjetnost, rušenje starog i duboko prodiranje u egzistenciju, kritizirajući domaće autore (Krleža, Nazor) i prateći europske tokove. Krmpotićeva pogovorna studija naglašava Šimićev doprinos modernizmu: slobodni stih, vizualnost, eufoniju i depatetizirani izraz, čineći ga pionirskim utjecajem na hrv. liriku. Knjiga (169 str.) otkriva pjesnika tijela, grada i siromaha, čiju „poeziju iznutra“ čini trajno naslijeđe, unatoč ranim optužbama za „nepoeziju“. Šimićev opus, objavljen uglavnom posmrtno, spaja hercegovački korijen s univerzalnim nemirom, inspirirajući generacije.