
Dosada
Dino, bogati rimski slikar, pati od duboke egzistencijalne dosade - nemogućnosti da oseti stvarnost. Napušta majčinu vilu, seli se u atelje i ulazi u opsesivnu vezu sa mladom Sesilijom, što mu donosi ljubomoru i krizu.
Dosada je jedan od najintimnijih i najfilozofskijih romana Alberta Moravije, objavljen 1960. godine, u kome se egzistencijalna tema otuđenja i nemogućnosti autentičnog odnosa sa stvarnošću istražuje kroz lik Dina, 35-godišnjeg slikara iz bogate rimske porodice. Roman je strukturiran kao monolog – Dino retrospektivno priča svoju priču, objašnjavajući šta za njega znači „dosada“.
Dino živi sa majkom u luksuznoj vili na Apijskom putu, ali oseća duboku prazninu: stvari i ljudi mu deluju nestvarno, „avviziti“ (uvenuli), poput cveta koji u trenutku uvene. Dosada nije obična dosada, već metafizičko stanje – nedostatak odnosa sa svetom, neuspeh da se „poseduje“ stvarnost. Slika, ali ne može da stvori ništa vredno; umesto toga, uništava platna. Da bi pobegao, napušta majku (koja simbolizuje buržoaski svet vrednosti i materijalizma) i seli se u trošni atelje u Via Marguta.
Tamo upoznaje Česiliju, mladu, jednostavnu, erotski privlačnu devojku – bivšu ljubavnicu komšije slikara Balestrijerija. Počinje strastvena, ali mehanička veza: Dino je koristi kao modela i ljubavnika, plaća joj, pokušava da je „poseduje“ kako bi probio njegovu dosadu. Ali Česilija ostaje nedokučiva – spontana, pragmatična, neopterećena intelektualnim teretima. Kada počne da kasni na sastanke i prizna da se viđa sa drugim muškarcem (jadnim Lučanijem), Dino tone u ljubomoru i opsesiju. Umesto da ga oslobodi, ova nemogućnost posedovanja ga još više vezuje za nju – njegova dosada se pretvara u patološku strast.
Vrhunac dolazi kada Česilija traži novac da ide na odmor sa drugim, a Dino, u očaju, namerno udara kolima u drvo. Blizina smrti ga menja: u bolnici shvata da je dosada bila iluzija, da stvarnost postoji nezavisno od njegovog „posedovanja“. Epilog pokazuje pomirenje – Dino prihvata nesavršenost života i čeka Česilijin povratak bez iluzija.
Ovde Moravija analizira egzistencijalnu krizu buržoazije: dosadu kao posledicu privilegija, nemogućnost autentičnosti, seks kao bekstvo i zamku, opsesiju posedovanjem (novca, tela, stvarnosti). Roman je kritika materijalizma i intelektualnog otuđenja, pod uticajem Sartrovog i Kamijevog apsurdizma. Stil je suv, introspektivan, sa dugim filozofskim pasažima o prirodi dosade (metafore poput prekratkog ćebeta ili nestanka struje). Adaptirano u film Prazno platno (1963) sa Bet Dejvis i Horstom Buholcom. Dosada je kulminacija Moravijeve trilogije o otuđenju (zajedno sa Ravnodušni ljudi i Život unutra) i ostaje snažan portret modernog čoveka zarobljenog u sopstvenoj praznini.
Jedan primerak je u ponudi




