Ovdje, gdje prestaje more i zemlja čeka

Pašićeva poezija je južnjački ekstatična, rođena negdje gdje i europska civilizacija, na Mediteranu, oko mora, a začeta još dalje evolucionistički seže sve tamo do podrijetla vrste i okamina. Pašić se u prošlosti, u mješavini mita i povijesti najbolje osjeća. Njegovi motivi, uglavnom iz carstva flore, faune i anatomije, čine začuđujuće slike koje znaju i kroz niz gotovo nadrealistički udaljenih asocijacija pripovijedati. Pašić zna i galantno parodirati albu, poentirati na račun himena jadne Beatrice, podjednako empatizirati s redovnicima, inkvizitorima i robovima. Radit će to različito, snalazeći se u rimama, arhaizirajući jezik, udarajući metričke diktate Baudelaireovska je njegova strast, raspeta između ljepote i kvarljivosti mesa, da ne kažemo tijela, ponekad anegdotalna, ironična i duhovita.