Pop Ćira i pop Spira

Pop Ćira i pop Spira (1898.) je najpopularniji i najsmješniji roman Stevana Sremca, klasik srpske humorističke književnosti. Inspiriran stvarnom anegdotom (svađa dva popa i izbijeni zub), roman prikazuje vojvođansku sredinu krajem 19. stoljeća – bogato banatsko selo („ono i nije selo nego varošica“) gdje seljaci toliko vole crkvu i popove da ih izdržavaju dva.

Glavni junaci su dva popa:

• Pop Ćira (zvani Pop Hala) – veseliji, halapljiviji, optimističan.
• Pop Spira (zvani Pop Kesa) – malo škrtiji, ali isto tako životni hedonist.

Obojica imaju popadije (Persa i Sida) i kćeri (Maru i Jelu), te žive u skladu: svakodnevno se posjećuju, piju rakiju, jedu, ogovaraju. Idila se ruši dolaskom mladog, zgodnog učitelja Pere Petrovića. Popadije ga odmah „obliju“ – svaka želi da joj postane zet i da se oženi njezinom kćeri. Počinju suptilne podvale, ogovaranja, ismijavanja jedna druge („slatka moja“ izvana, a otrov iznutra). Zavist prerasta u otvorene svađe, pa i fizički sukob popova – tuča u kojoj jedan drugome izbija zub.

Roman kulminira suđenjem pred vladikom, gdje se sve rješava na smiješan način, uz puno narodne mudrosti i humora. Sremac koristi vrcav, dijalektalan jezik pun poslovica, dosjetki i ironije, secirajući malograđanski mentalitet, licemjerje, zavist, taštinu i površno prijateljstvo u patrijarhalnom društvu.

Satira na vojvođanski „kalmanski“ život – gdje se sve vrti oko jela, pića, braka i statusa, a crkva i popovi su središte svega. Djelo je puno topline prema likovima, ali i oštre kritike malograđanštine. Ostaje aktualno jer se bavi univerzalnim ljudskim slabostima: kako lako prijateljstvo propadne zbog sitnih interesa.