Poezija i proza

Galović (1887.–1914.), rođen u Peterancu kraj Koprivnice u siromašnoj seljačkoj obitelji, završio je gimnaziju u Zagrebu, studirao filologiju u Zagrebu i Pragu, radio kao profesor. Pripadao je studentskom pokretu, uređivao „Mladu Hrvatsku“. Tragično je poginuo s 27 godina u Prvom svjetskom ratu kod Radenkovića u Srbiji, pokopan na Mirogoju; njegova smrt povezuje ga s „klubom 27“.

Stvaralaštvo, obilježeno stiliziranim izrazom i dubokom lirskom melanholijom, započelo je 1907. dramom „Tamara“ i pjesmom o Anti Starčeviću. Za života objavio četiri knjige: „Četiri grada“ (pjesme, 1913.), „Začarano ogledalo“ (pripovijetke, 1913.), „Ispovijed“ (1914.). Posmrtno: „Z mojih bregov“ (1925.). Knjiga (216 str.) prikuplja kajkavske pjesme („Kostanj“, „Jesenski veter“, „Crn-bel“) i štokavske („Childe Harold“), pripovijetke te fragmente, naglašavajući teme vječne težnje, ljubavi, žudnje za zavičajem, straha od prolaznosti i elemenata znanstvene fantastike. Pjesme odišu maštovitošću, strasti i dijalektalnim šarmom, proza – suptilnom psihologijom i maštarijom.

Galović je pionir hrvatske dijalektalne poezije, obogaćujući modernizam kajkavskim izrazom i univerzalnim nemirom. Njegov opus, sastavljen posthumno u 10 svezaka (Benešić, 1942./43.), inspirira generacije, čineći ga trajnim naslijeđem hrvatske književnosti unatoč ranom odlasku.