Bijeli klaun
Damir Miloš u romanu Bijeli klaun priča dirljivu alegorijsku priču o dječaku klaunu koji ne razlikuje boje, živi u putujućem cirkusu s roditeljima, ali vidi svijet isključivo u sivim nijansama.
U potrazi za smislom njegove jedinstvene percepcije, dječak sreće slijepog starca u šumi. Taj starac postaje njegov učitelj: kroz duga, zagonetna pitanja pomaže mu "vidjeti" boje osjetilima – usredotočiti se na dubinu plavog neba, toplinu crvene, tišinu bijelih obrisa.
Priprema za klaunsku ulogu dovodi do njegovog prvog nastupa: obučen u bijelo, bez šarenila, na sceni skriva plavu suzu. Publika se umjesto smijeha zgražava, tako da izgubivši mjesto u cirkusu, dječak kreće na put mislima, noseći bijelu boju kao simbol nevinosti i njegova unutarnjeg prkosa protiv površne svakodnevice.
Centralna poruka djela je istraživanje "tužnog klauna" kao iskonskog arhetipa: prava emocija dolazi iz dubine, a ne iz zabune ili lažne veselosti. Kroz susrete s princezom u šumi i naporan unutarnji rast, dječak uviđa da je svijet suviše ispunjen žurbom, materijalizmom i nedostatkom suosjećanja. Tek kad oboji lice bijelo i digne plavu suzu na obraz, shvati da njegov zadatak nije nasmijati svijet, nego potaknuti ga da počne zaista živjeti.
Završna scena u kojoj dječak čeka starčev povratak tri dana na šumskoj čistini, a zatim pusti plavu suzu na bijelu masku, simbol je trajne tuge čovječanstva – ali i nade. Postaje bijeli klaun koji hoda svijetom, gledajući ljude i čudeći se dok ne nastupi vrijeme u kojem će svi biti istinski sretni.
Jedan primjerak je u ponudi
