Druga knjiga: Dnevnik jedne robije
Nastavak Lauševićeve autobiografske knjige "Godina prođe, dan nikad". Ovaj dnevnički roman prati glumčev život nakon presude za ubojstvo dvoje ljudi u Podgorici 1993., fokusirajući se na četiri i pol godine provedene u zatvoru.
Laušević, suočen s krivicom i kaznom, bilježi unutarnja previranja, strahove i borbu za očuvanje zdravog razuma u okrutnom zatvorskom okruženju. Kroz britke komentare i sažeto pripovijedanje, izbjegava samosažaljenje, nudeći iskren uvid u život iza rešetaka.
Knjiga opisuje susrete s drugim zatvorenicima, čuvare i posjete obitelji, otkrivajući emocionalnu distancu koju zatvor stvara. Laušević majstorski koristi humor, često čehovljevski suptilan ili apsurdan, kako bi ublažio težinu situacija, poput opisa zatvorske knjižnice gdje je "Životinjska farma" svrstana među knjige o životinjama.
Lauševiću pisanje služi kao mehanizam za preživljavanje, pomažući mu da se nosi s osjećajem neslobode i propitivanjem vlastite savjesti. Iako svjestan tragedije koju je izazvao, Laušević razlikuje napad od samoobrane, ne pravdajući se, već tražeći smisao u patnji. Knjiga je hvaljena zbog svoje dokumentarne proze, duboke iskrenosti i književne snage, često uspoređivane s djelima Meše Selimovića.
Jedan primjerak je u ponudi
