
Vježbe disanja
En Tajler je dobitnica Pulicerove nagrade za svoj roman „Vežbe disanja“.
U romanu, autorka mnogo više govori o braku nego svi bračni priručnici: o bračnim očekivanjima, o razočarenjima, o deci i o supružnicima koji se ponovo zaljubljuju nakon mnogo godina braka. Roman je priča o Megi Moran, ženi srednjih godina koja smatra da je njena misija da povezuje i ujedini ljude i tako im pomogne da ostvare svoje ljubavne snove. Glavna junakinja, domaćica srednjih godina i negovateljica u staračkom domu, Megi Moran je tipičan primer gore navedene izjave: zadovoljna u obe uloge, počinje da gubi tlo pod nogama kada shvati da su joj deca odrasla i da im više nije potrebna, barem ne u njenim klasičnim ulogama. Ira, njen suprug, koji je preuzeo porodični posao izrade ramova za slike i tapiserija, veruje da je protraćio život jer nije studirao medicinu – povremeno se oseća klaustrofobično kao hranitelj sopstvene porodice, kao i oca i dve neudate sestre, i samo u retkim trenucima uspeva da sebi prizna da nikada nije bio lišen izbora i da je svoje izbore pravio samostalno i svesno, isključivo iz ljubavi prema porodici. Ovo je takođe knjiga o gubitku: Megina prijateljica Serena izgubila je muža, a njegova sahrana je neposredni povod knjige; Megin sin Džesi izgubio je priliku da bude muž svojoj ženi Fioni i njihovoj ćerki Leroj, a Megina ćerka Dejzi, iako donekle na marginama događaja ove knjige, gubi svoje detinjstvo u porodičnom domu i biva poslata na fakultet.
Jedan primerak je u ponudi





