Kronike iz Narnije II: Lav, Vještica i ormar

Četvero djece – Petar, Suzana, Edmund i Lucija Pevensie – tijekom Drugog svjetskog rata šalju se iz Londona na selo u kuću starog profesora Kirka kako bi izbjegli bombardiranje. U kući otkrivaju veliki stari ormar. Lucija, najmlađa, ulazi u njega i pronalazi se u snježnoj, vječno zimskoj zemlji Narniji. Tamo susreće fauna gospodina Tumusa, koji je prijateljski nastrojen, ali radi za Bijelu Vješticu.

Bijela Vještica (Jadis) vlada Narnijom već stotinu godina, čarolijom vječne zime bez Božića, a svakog tko joj se suprotstavi pretvara u kamen. Edmund, pohlepan i ogorčen, upoznaje Vješticu i pristaje joj služiti za tursku slasticu i obećanje da će postati kralj Narnije.

Lucija priča braći i sestri o Narniji, ali joj ne vjeruju jer Edmund laže. Kasnije svi četvero ulaze u ormar i bježe u Narniju pred Vještičinim agentima. Susreću gospodina i gospođu Dabru, koji ih vode Aslanu – velikom lavu, istinskom kralju Narnije, koji se vratio da slomi Vještičinu moć. Aslan predstavlja Krista: moćan, dobar, ali i opasan.

Edmund bježi Vještici, ali Aslan ga spašava i žrtvuje se umjesto njega na Kameni stol – jer je Edmund izdajnik, a „starija čarolija“ zahtijeva krv izdajnika. Vještica misli da je pobijedila, ali Aslan uskrsne (jer „još dublja čarolija“ kaže da nevini koji se dobrovoljno žrtvuje može oživjeti). Aslan i njegova vojska (životinje, fauni, kentauri) pobjeđuju Vješticu u velikoj bitci.

Četvero djece postaju kraljevi i kraljice Narnije: Petar Veliki, Suzana Nježna, Edmund Pravedni i Lucija Hrabra. Vladaju dugo i mudro, ali jednog dana, loveći bijelog jelena, ponovno pronalaze ormar i vraćaju se u svoj svijet – djeca, ali promijenjena iskustvom.

Priča je alegorija kršćanskog spasenja: grijeh, izdaja, žrtva, uskrsnuće, pobjeda dobra. Lewis je napisao djelo za djecu, ali s dubokim teološkim slojem.