Povijest hrvatske književnosti 1-5

Prvi svezak Usmena i pučka književnost (Bošković-Stulli, Zečević) istražuje od Bašćanske ploče do 19. st., analizirajući žanrove (epika, lirika, paremiologija) i ulogu pučke tradicije u nacionalnom razvoju (npr. Kačić, Jarmek). Kritike ističu pionirski napor, ali i potrebu za podjelom na dva sveska.

Drugi svezak Srednjovjekovna književnost (Hercigonja) koncipira 9.–14. st. kao samostalnu stilsku formaciju, obrađujući jezik, ritam, žanrove (proza, poezija) i hrvatski doprinos općeslavenskoj baštini (npr. Vinodolski zakonik). Metodološki pluralizam hvale kao model.

Treći svezak Od renesanse do prosvjetiteljstva (Franičević, Švelec, Bogišić) pokriva 16.–18. st., s fokusom na renesansne pisce (Gundulić, Palmotić, Zoranić) i barok, te glagoljsku baštinu. Već kao udžbenik, kritiziran zbog prevelikog obujma.

Četvrti svezak Ilirizam – Realizam (Živančević, Frangeš) sagledava 19. st.: ilirizam (Gaj, Mažuranić, Preradović) u kontekstu romantizma i panslavizma, realizam (Šenoa, Gjalski, Kovačić) kroz političke prilike (Nagodba) i estetiku. Naglašena je metodološka razlika između pozitivizma i stilističkog pristupa.

Peti svezak Književnost moderne (Šicel) obrađuje 1895.–1914., generacijski pokret (Prag, Beč), autore (Matoš, Nazor, Vidrić) i odnos umjetnosti-politike u "belle époque". Kritike hvale sintezu, ali ističu nedostatak dubine u teoriji.

Serija ističe pluralizam, ali kritizirana zbog neravnoteže i preliminarne građe. Pionirsko djelo za valorizaciju hrvatske književnosti kao dinamičnog procesa.