Usta puna zemlje
Roman "Usta puna zemlje" (1970.), remek-djelo srpskog pisca Branimira Šćepanovića, psihološki je dubinski istraživač granica ljudske duše, samoće i egzistencijalne slobode, podsjećajući na Kafku i Kamija.
Radnja se odvija u jednom danu – zadnjem u životu neimenovanog 37-godišnjeg junaka s neizlečivom bolešću. Bježi u planinsku osamu zavičaja, sanjajući samoubistvo pod starim drvetom kao oslobođenje. Umjesto mira, susreće surovost: grupa turista u kamperu započinje gonjenje iz radoznalosti, pretvarajući se u bezosjećajnu "masu" – kolektivnu silu koja se širi pridruživanjem drugih, namećući izmišljene krivice.
Junak, gonjen kroz šume i stijene, prolazi metamorfozu: od bijesa i straha do spoznaje besmisla i pročišćenja kroz sjećanja na ljubav. Masa oscilira između sujete i mržnje, rasparčavajući se u sukobima. Kulminacija na vrhu stijene: junak prihvaća smrt, pjevajući "ustima punim zemlje" poput djedova, simbola otpora, ostavljajući gonitelje prazne.
Bezimeni junak utjelovljuje vječni bijeg i žaljenje za propustima, posebno ljubavlju. Masa simbolizira društvenu lakoumnost i nasilje. Šćepanovićev koncizan, poetski stil bogat metaforama kritizira apsurd života, kontrast mržnje i ljubavi, pozivajući na empatiju prema slomljenima. Djelo dira duboko, ostavljajući pitanja o slobodi i naslijeđu. Preveden na preko 30 jezika, univerzalna je priča o stradanju pojedinca pred masom.
Jedan primjerak je u ponudi
- Poruka osobne naravi
