Liječnikovi zapisci
Liječnikovi zapisci F. D. Marušića (1906.) zbirka je realističnih crtica iz liječničke prakse u dalmatinskom selu. Prikazuje teški život siromašnog naroda, bolesti, bijedu i društvene nepravde kroz oči liječnika.
Liječnikovi zapisciFilipa Marušića-Davidovića (1874.–1944.) kratka su prozna djela – memoarska, realistička proza temeljena na autorovu iskustvu seoskog liječnika u Drnišu i okolici Dalmacije. Marušić, liječnik, prirodoslovac, književnik i pripadnik starog poljičkog plemstva, napisao je ovo djelo kao svojevrsni “liječnički dnevnik” ili niz crtica iz prakse.
Knjiga se sastoji od niza zapisa u kojima autor, pišući iz perspektive liječnika, dokumentira svakodnevni život dalmatinskog seljaka početkom 20. stoljeća. Naglasak je na gorkoj životnoj zbilji, siromaštvu, higijenskim prilikama, zaraznim bolestima (malarija, tuberkuloza i sl.), visokoj smrtnosti djece i općoj bijedi u niskim ševaricama i golim potleušicama. Marušić ne uljepšava stvarnost – piše oštro, istinito i sa suosjećanjem prema plačnom narodu krvi naše.
Djelo pripada realističkoj struji hrvatske književnosti toga doba. Autor kritički prikazuje društvene prilike: zaostalost, neprosvijećenost, utjecaj svećenstva, odnos vlasti prema selu te posljedice dugogodišnje bijede i nemara. Istovremeno, zapisci imaju i humanistički, gotovo socijalno-pedagoški ton – liječnik nije samo promatrač, već i suosjećajni sudionik koji se bori za zdravlje i dostojanstvo svojih pacijenata.
Stil je jednostavan, izravan i živopisan. Marušić koristi lokalni kolorit, dijalektalne izraze i autentične detalje iz medicine i svakodnevice kako bi stvorio uvjerljivu sliku ruralne Dalmacije u austrougarskom razdoblju. Knjiga je autobiografski obojena – autor je doista radio kao liječnik u drniškom kraju, gdje je bio aktivan i u kulturnom i javnom životu (prijateljevao s don Franom Bulićem, zapažao talente poput mladog Meštrovića i sl.).
U kontekstu hrvatske književnosti Liječnikovi zapisci predstavljaju važan primjer društvene proze i medicine u književnosti. Slični su nekim djelima europske realizma (npr. crticama iz liječničkog života), ali su duboko ukorijenjeni u hrvatski ruralni i dalmatinski milje.
Marušić je kasnije pisao i poeziju (Gorocvijet u dolini, 1926.) te druge medicinske i društvene radove, ali Liječnikovi zapisci ostaju njegovo najpoznatije i najkarakterističnije djelo – svjedočanstvo liječnika-humanista o patnji, otpornosti i svakodnevici hrvatskog sela na prijelazu stoljeća.
Jedan primjerak je u ponudi
