Hodočašće

Za svoju prvu knjigu Coelho izričito kaže da nije vodič za Put u Santiago nego priča o njegovu iskustvu na tom hodočašću. U knjizi dominiraju elementi putopisne proze, s opisima krajolika i naselja, nizom povijesnih i literarnih reminiscencija, ispričanih legendi i čudesnih priča, a u prvom planu je pripovjedačevo ponovno pronalaženje vjere, "vrijednosti koja nadilazi svako drugo vjerovanje". Ono se događa postupno, u stalnom dijalogu s vodičem Petrusom, u duhovnim vježbama što mu ih on sugerira, a i u uočavanju vlastitih pogrešaka. Na tom hodočašću Coelho je shvatio da je "traganje za srećom osobna stvar, a ne neki model što ga možemo dati drugima", i da to iskustvo ne pripada samo svecima i prorocima nego i običnim ljudima.

Dva su detalja u vezi s tim Coelhovim hodočašćem posebno zanimljiva. Na medenom mjesecu sa svojom drugom ženom, početkom osamdesetih u Europi, posjetio je među ostalim i Dachau, gdje je doživio viziju u kojoj mu se ukazao neki čovjek. Tog istog čovjeka susreo je nakon nekog vremena u Amsterdamu, i on mu je predložio da se vrati katoličanstvu i krene na hodočašće u Santiago (prethodno je Coelho prošao različita duhovna iskustva, od hipijevskog do crne magije). Na samom hodočašću najjači dojam na njega ostavilo je brdo Cebrerio, što je opisano u posljednjem poglavlju knjige, i to toliko snažan da je u testamentu iskazao želju da se njegov pepeo prospe po njemu.