Ravnodušni / Agostino
Ravnodušni (1929.), Moravijin prvi i najslavniji roman, remek-djelo talijanskog modernizma, roman koji mu je donio ugled i proslavio ga. Agostino (1944.) jedna je od najliriskijih Moravijinih proza, kratak, ali snažan roman o sazrijevanju.
„Ravnodušni“: Rim, kasne 1920-e. Obitelj Ardengo – udovica Mariagrazia, sin Michele (24) i kći Carla (20) – živi u lažnoj buržoaskoj fasadi dok im kuća doslovno propada zbog dugova. Leo Merumeci, bogati i cinični ljubavnik majke, nudi „spas“: novac za vilu u zamjenu za Carlino tijelo. Michele, intelektualac pun prezira prema svijetu, shvaća da je i sam ravnodušan – mrzi Lea, ali ne može djelovati. U 48 sati sve se urušava: Carla pristaje na kompromis, Michele promašuje priliku za osvetu, majka ostaje slijepa. Roman je hladna, kirurški precizna analiza moralnog raspada, licemjerja i nemoći pred zlom. Djelo koje je šokiralo fašističku Italiju jer je pokazalo da ravnodušnost nije nevinoća, već saučesništvo.
„Agostino“: Trinaestogodišnji Agostino ljetuje s majkom udovicom na morskoj obali. Običan odnos majke i sina pukne kada dječak primijeti da majka ima ljubavnika i da je pred drugim muškarcima – žena. Počinje ga opsjedati seksualnost, klasna razlika i vlastita nemoć. Pridružuje se bandi siromašnih dječaka s plaže koji ga uvode u svijet grubosti, prostitucije i ismijavanja. U pokušaju da „postane muškarac“ Agostino prolazi kroz poniženja i spoznaje da odraslost nije herojstvo, već bolna i prljava stvar. Majka ostaje nedostižni objekt, a dječak se vraća kući ranjen i stranac u vlastitom tijelu.
Oba romana istražuju gubitak nevinosti – društvene u „Ravnodušnima“, osobne u „Agostinu“ – i ostaju vrhunci Moravijine opsesije otuđenjem, seksom i licemjerjem buržoazije.
Jedan primerak je u ponudi
