
Srebrne svirale
Ko, posle toliko godina, može da se seti šta je i koji je bio trenutak kada je moja ruka posegnula za papirom i perom, ili mastilom, da napišem svoju prvu pesmu?
Iz nejasnih sećanja mogu se izvući samo neke jasnije slike: najranija, iz leta 1918. godine, pre nego što sam napunio još trinaest godina, prikazuje me sa Ivom Miškinom, u Rastušju, u našem vinogradu, na brdu Marica, odakle se vidi Brod i vijugava Sava, kako bismo se dovikivali jedan drugom po ceo dan, sastavljajući pesme: u deseterastim strofama, to se zna. Ali u kojim trenucima, u tom blaženom vremenu, sam zaista bio pesnik? Od proleća do jeseni, a posebno leti, nedeljom popodne, čim bi sunce počelo da se naginje ka zapadu, penjao bih se neprimećeno na ravni vrh brda, na ulazu u Rastušje, i tamo, nevidljiv nikome, među borovima, na travi, stajao bih ili hodao, ili ležao na leđima, a zatim razmišljao i maštao satima, dok se ne bi pojavila zvezda Večernjača. Nikada, kasnije, nisam bio prožet beskrajnim slutnjama nečega neizrečenog, sličnim onima koje su mi tada ispunjavale srce do vrha. Verovao sam da sam pesnik za koga još niko nije znao, ali da će saznati kada moja žetva sazri. Kao pčele oko košnice, misli su se rojile, jedna za drugom, jedna ispred druge, podižući me sa zemlje i noseći me u nepoznatu zemlju. A ja još nisam znao kako da ih izrazim harmoničnim rečima. Uništio sam sve papire sa svojim pesmama od tog vremena, do svoje petnaeste godine. Davno. I počeo sam iznova, od jeseni 1920. Od tada, kroz decenije, cedim svoj život, mlad i sladak, zreo i gorak, u pesme.
Jedan primerak je u ponudi