Putovima hrvatskoga književnog jezika

Knjiga je klasičan pregled istorije hrvatskog književnog jezika od najstarijih spomenika do kraja 20. veka. Vins deli razvoj na pet glavnih perioda:

• Starohrvatski (9.–15. vek) – crkvenoslovenski kao književni jezik, ali sa snažnim prodorom narodnog čakavskog elementa (Baščanska ploča, kanoni, molitvenici).
• Renesansa i humanizam (15.–17. vek) – trojezičnost (čakavski, štokavski, kajkavski) i prva standardizacija: Marulić, Hektorović, Zoranić, Vetranić. Ozaljski krug kao vrhunac.
• Prosvetiteljstvo i renesansa (18.–19. vek) – sukob između kajkavskog (Reljković) i štokavskog; pobeda štokavsko-ijekavskog modela među Ilirima i Gajev pravopis 1835–1850.
• 19. vek – „zlatno doba“: od Vraza–Mažuranića–Senoe do Kranjčevića; standardizacija gramatike (Daničić, Maretić) i rečnika (Broz-Iveković).
• 20. vek – novi izazovi: hrvatsko-srpski „jedinstveni jezik“ 1918–1991, puristički otpor (Krstić, Brozović), i konačno uspostavljanje nezavisnog hrvatskog standarda posle 1991. godine.

Vins detaljno pokazuje kako je hrvatski književni jezik oduvek bio viševarijantni standard (tri dijalekta, tri pisma) i kako je politička istorija stalno uticala na standard.