Lav N. Tolstoj

Lav Nikolajevič Tolstoj, jedan od najznačajnijih ruskih i svjetskih književnika, rođen je 9. rujna 1828. na imanju Jasna Poljana u bogatoj plemićkoj obitelji. Nakon smrti roditelja, odrastao je pod skrbništvom rodbine. Studirao je orijentalne jezike i pravo na Sveučilištu u Kazanju, ali studij nije dovršio. Odlučio je živjeti na obiteljskom imanju, posvetivši se samoobrazovanju i proučavanju filozofije, književnosti i prirodnih znanosti.

Godine 1851. pridružio se bratu u vojsci na Kavkazu, gdje započinje njegov književni rad. U tom razdoblju nastaju realistične pripovijetke nadahnute vojničkim životom: Djetinjstvo (1852.), Dječaštvo (1854.) i Mladost (1856.) – trodijelni autobiografski ciklus koji ga afirmira kao nov glas ruske književnosti. Sudjelovao je u Krimskom ratu, a iskustva s bojišta kasnije je opisao u prozi Sevastopoljske priče (1855.–1856.).

Po povratku iz vojske 1856. godine putuje po Europi, gdje dolazi u dodir s idejama zapadnog odgoja i demokracije. Po povratku u Rusiju osniva školu za seosku djecu u Jasnoj Poljani i razvija vlastite pedagoške ideje, objavivši zbirku tekstova Abeceda (1872.) i časopis Jasnopoljansko čitanje.

U književnom smislu, Tolstoj dostiže vrhunac monumentalnim romanima „Rat i mir“ (1865.–1869.) i „Ana Karenjina“ (1873.–1877.). Prvi je epska freska Napoleonskih ratova i ruske aristokracije, u kojem se povijest, filozofija i psihologija spajaju u sintezu ljudskog iskustva. Ana Karenjina je psihološki roman o ljubavi, moralu i društvenim normama.

U kasnijem razdoblju Tolstoj prolazi kroz duboku duhovnu krizu i okreće se moralnoj i vjerskoj obnovi. Piše „Ispovijest“ (1882.), zatim moralne i filozofske spise u kojima propovijeda jednostavan život, nenasilje i odricanje od materijalizma (U što vjerujem, Kraljevstvo Božje u vama). Njegov rad snažno utječe na Gandhija i pacifističke pokrete 20. stoljeća.

U pripovjednom stvaralaštvu tog razdoblja nastaju remek-djela „Smrt Ivana Iljiča“ (1886.), Krojcerova sonata (1889.), Otac Sergij i Uskrsnuće (1899.), u kojima se bavi temama krivnje, iskupljenja i smisla života.

Zbog sukoba s Ruskom pravoslavnom Crkvom, Tolstoj je 1901. izopćen iz crkve. Umro je 20. studenoga 1910. na željezničkoj postaji Astapovo, nakon što je napustio obiteljsko imanje u potrazi za duhovnim mirom.

Njegova bogata bibliografija obuhvaća više od 90 djela: romane, pripovijetke, eseje, dnevnike, publicistiku, pedagoške tekstove i drame. Tolstoj je ostao simbol moralne savjesti i univerzalnog humanizma, a njegovo stvaralaštvo temelji se na ideji da je istinska vrijednost života u ljubavi, radu i duhovnoj slobodi.