Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji
Dječak Bora priča o kaotičnoj obitelji u Beogradu tijekom rata i poslijeratne revolucije. Mama, tata, djed, ujak i tete žive u apsurdnoj svakodnevici punoj smijeha, kaosa i ironije, dok „svjetska revolucija“ ulazi u njihov stan i mijenja im živote.
Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji Bore Ćosića (1969.) kratki je roman, dobitnik NIN-ove nagrade, jedno od najvažnijih djela srpske (i jugoslavenske) književnosti druge polovice 20. stoljeća. Napisan je iz perspektive dječaka Bore, što daje naivno, jednostavno, gotovo dnevničko pripovijedanje koje majstorski otkriva apsurdnost velikih povijesnih događaja.
Radnja prati život velike, disfunkcionalne beogradske obitelji tijekom Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega, u vrijeme uspostavljanja socijalizma. Glavni likovi su: paranoična i dezorganizirana Mama, alkoholičar Tata koji ne može zadržati posao, djed koji u sve sumnja, ujak (transvestit), dvije tete opsjednute holivudskim zvijezdama te pripovjedač – dječak Bora. Obitelj živi u stalnom kaosu: neprestano pričaju, svađaju se, recitiraju, crtaju, jedu, plaču i sanjaju. Rat i okupacija su im gotovo sporedni – važniji su obiteljski rituali i sitnice.
Ćosić genijalno koristi humor i apsurd da bi kritizirao i demistificirao velike povijesne događaje. Revolucija ulazi u kuću preko partizana i nove vlasti koji zauzimaju stan, propovijedaju jednakost, ali donose novu birokraciju, nepravdu i licemjerje. Rečenice su kratke, naivne, kao dječje, ali izbrušene do savršenstva – svaka nosi višeslojno značenje. Smijeh je oslobađajući, subverzivan i gorak; na kraju dječak shvaća da je sve bilo tako ili još gore.
Knjiga je autobiografska obiteljska epopeja, ali i oštra satira na račun komunističke revolucije, mitova o partizanima i novoga društvenog poretka. Prikazuje kako ideologija ulazi u svakodnevni život, mijenja odnose i pretvara obične ljude u igrače u velikoj predstavi. Stil je inovativan, moderan, pun ironije, inventara predmeta, jezika i ludila epohe.
Roman je dva puta dramatiziran u Ateljeu 212, a po njemu je snimljen i film Bate Čengića (1971.) koji je ubrzo zabranjen. Danas se smatra obaveznim štivom za razumijevanje jugoslavenskog 20. stoljeća – duhovit, bolan i duboko human. Može se čitati na bilo kojoj stranici i uvijek donosi osmijeh i prepoznavanje.
Dva primerka su u ponudi
