
Hrvatska kazališna kritika
Odlučivši birati kritike isključivo među onim piscima koji su prije duljeg ili kraćeg vremena napustili ovaj svijet, sastavljač je izbjegao moguća nezadovoljstva među onima koji se još bave ili su se u bližoj ili daljoj prošlosti bavili tim poslom.
Ako netko možda i poželi ući jednoga dana s nekim svojim tekstom u Jurišićevo izabrano društvo, poželjet će u svakom slučaju da se to po mogućnosti zbude u što kasnijem ponovljenom izdanju kazalištarcima nadasve zanimljive knjige. Prema tome ne bi imalo nimalo smisla laskati sastavljaču. Spretno je izbjegao i potrebu obrazlaganja svojih antologičarskih namjera i mjerila povjerivši pisanje predgovora Milutinu Cihlaru Nehajevu i njegovu tekstu iz 1921. Kritika i kazalište – pismo uredniku Jutarnjeg lista, koji se pokazuje trajno aktualnom. „Moram reći – piše Nehajev – da od svih dijelova žurnalističkoga zvanja (a u to spada i kazališna referada) kazališna kritika čini mi se najtežim i najnezahvalnijim poslom… Tko pita drugi dan koliko je sati duševnog naprezanja koštalo ono nekoliko redaka? Tko vodi računa o tome koliko je unutrašnje borbe potrebito da jasno a ipak obzirno izrečeš svoj sud…. A zahvala?“ – pita Nehajev očekujući odgovor posve sličan onomu kakav bi dobio i danas. A u zaključku pisma postavlja pred kazališne kritičare nedostižno visok zahtjev: „Budimo umjetnici! Ali budite to i vi gore iza rampe, počevši od direktora do električara. Kako i mi koji godinama sjedimo na istim kritičarskim stolicama, mučno i zdušno vršeći našu dužnost. Ako umjetnost bude doista naša zajednička (i jedina!) boginja mi ćemo se oko njezinog kipa uvijek naći, ruku o ruku, u istom kolu.“
Jedan primjerak je u ponudi