Ulica večnog vetra
„Ulica večnog vetra“ (1965.) je jedan od najzanimljivijih romana hrvatskog pisca Milana Nikolića (1924.–1970.), poznatog kao „virovički Simenon“ i pionira jugoslavenskog kriminalističkog žanra poslijeratnog razdoblja.
Roman se odvija u Beogradu (što je neuobičajeno za Nikolića, koji je često pisao o hrvatskim ili jugoslavenskim motivima), gdje nepoznati serijski ubojica sustavno ubija riđokose žene. Žrtve su povezane tom fizičkom osobinom, što ukazuje na duboku psihopatologiju i bolesnu opsesiju počinitelja. Priča prati istragu (vjerojatno milicije ili privatnog detektiva), punu napetosti, lažnih tragova, neočekivanih preokreta i mračnih tajni iz prošlosti.
Nikolić ovdje spaja klasični krimi zaplet s elementima horora i psihološkog trilera: atmosfera je sumorna, ulice Beograda „večito vetrovite“ simboliziraju nemir, prolaznost i neuhvatljivost zla. Motiv riđokosih žena dodaje gotovo fetišistički, bolesni sloj, što roman čini mračnijim od njegovih čistih detektivskih djela poput „Petao u prozoru“ ili „Četiri pokojna šerifa“.
Stil je dinamičan, brz, s utjecajima Simenona (psihološka dubina) i Spillanea (akcija i cinizam), ali s balkanskim štihom i retro šarmom 1960-ih. Kritičari ističu složen mehanizam motivacije i mješavinu žanrova, što ga čini jednim od Nikolićevih najcjenjenijih naslova među ljubiteljima domaćeg krimića. Jedno od ključnih djela jugoslavenskog noir/krimi razdoblja, s naglaskom na psihopatologiju zla i urbani nemir.
Jedan primjerak je u ponudi
